7. Dan
Jeruzalem - Masada - Qumran - Kalia Beach - Wadi Qelt (samostan Sv. Juraja) - Jeruzalem
Dan smo počeli rano ujutro s misom u bazilici sv. Groba, na mjestu od neizmjernog značenja za više od 2.2 milijarde kršćana
širom svijeta. Tu gore na Klavariji je Isus razapet na križ, na samom ulazu u baziliku se nalazi i kamen pomazanja na koji je
Isus položen nakon što je skinut s križa, tu se nalazi i Isusova grobnica.
Poslije misnog slavlja na Kalvariji i doručka u hotelu uputlili smo se autobusom prema Masadi, drevnoj utvrdi iznad Mrtvog
mora. Put nas je vodio kroz nekadašnju Samariju, pokrajinu koja je nastala nakon pada sjevernog izraelskog kraljevstva 722.
godine pr. Kr. Na to su područje došli Asirci koji su raselili Izraelce doslovno rečeno diljem svijeta. U Samariju su doveli druge
narode, te je tako nastala mješavina naroda koji su se nazivali Samarijanci.
Na toj istoj cesti od Jeruzalema prema Masadi, odnosno Jerihonu leži i nulta točka nadmorske visine. Jeruzalem se
nalazi naime na 800 m nadmorske visine, dok je Mrtvo more na 417 m ispod morske razine. Dakle od Jeruzalema do
Mrtvog mora potrebno je savladati 1200 m visinske razlike i preći nultu točku nadmorske visine. Ta točka je obilježena jednim
odmaralištem uz cestu na kojem smo se zaustavili. Tu nas je čekao jedan Beduin s devom, te prodavač svježeg šipkovog soka.
Nakon osvježenja i slikanja ispred pustinjskog pejsaža nastavili smo naše putovanje prema Masadi, prvo autobusom, a zatim
žičarom.
Prve temelje Masade (od hebrejske riječi utvrda) su napravlili Makabejci, a poslije ju je završio Herod Veliki (40.-30.
godine pr. Kr.). Izgrađena je na nepristupačnoj uzvisini, 400 metara iznad Mrtvog mora kao raskošni, zidinama opasani
kraljevski kompleks s palačom u klasičnom rimskom stilu, ali i razrađenim sustavom navodnjavanja kišnicom s kanalima i
cisternama (vodu su dopremali iz vada En Gedi), te utvrdbenim skladištima, barakama i oružarnicom.
Nakon pada Jeruzalema i Qumrana (70. godine) u utvrdu je prebjeglo oko 1000 židovskih pobunjenika koji su pripadali
radikalnoj skupini židovskih rodoljuba - Zelota. Rimljani ih u početku nisu dirali dok nisu počeli pljačkati karavane. Tada su
Rimljani skupili vojsku i krenuli na Masadu. Nakon duge opsade i borbe stanovnici Masade su dovedeni u bezizlazni položaj. Na
kraju su im preostale dvije mogućnosti izbora - ili da izvrše samoubojstvo u slobodi ili da padnu u ruke Rimljanima koji bi ih
vjerojatno sve pogubili ili pribili na križ. Stanovnici Masade su odabrali prvu mogućnost, te na taj način oduzeli Rimljanima
slast pobjede nakon ulaska u utvrdu. Legenda o Masadi je postala simbol borbe za slobodu izraelskog naroda.
Poslije posjete Masadi i mogućnosti kupovanja kozmetičkih proizvoda poznate tvrtke Ahava, vraćamo se natrag prema
Qumranu u Palestini, jednom od najvećih arheoloških otkrića 20. stoljeća. Na tom je području 1947. godine u jednoj
špilji mladi pastir tražeći zalutalu kozu pronašao ćupove u kojima su bili pergamenti sa spisima Svetog Pisma. Zahvaljujući tim
spisima koji su bili na visokoj cijeni, mogla se provjeriti točnost do tada poznatih Biblijskih spisa i knjiga.
U Qumranskoj zajednici su živjeli ortodoksni židovi - Eseni, koji se nisu htjeli ili mogli prilagoditi gradskom životu, nego su se
povukli u Qumran i osnovali zajednicu u kojoj su očekivali svog mesiju. U zajednicu se moglo ući samo nakon dvogodišnjih
provjera i priprema. Na čelu zajednice je bio Veliki Pravednik, do danas još nepoznata osoba. Neki pretpostavljaju da je to bio
Ivan Krstitelj. To je bila redovnička muška zajednica koja se bavila poljodjelstvom, izrađivanjem posuda od gline,
prepisivanjem knjiga Svetog Pisma, ali i pisanjem vlastitih dokumenata. Imali su i tzv. 3. red, ljude koji su živjeli s obiteljima u
okolici Qumrana, koji su radili za njih. Oni su očekivali trostrukog (svećeničkog, kraljevskog i proročkog) mesiju, ali su na kraju
odustali od proročkog mesije. Grijeha su se oslobađali kupanjem u tekućoj vodi. Kada su Rimljani ušli u Jerihon, Eseni su
napusitli Qumran i sakrili spise u okolnim špiljama, gdje su otkriveni tek nakon 2000 godina.
Nakon ručka u Qumranu na programu je bio popodnevni odmor i kupanje na Mrtvom moru, na plaži “Kalia beach”, najnižoj
plaži na svijetu koja se nalazi 418 m ispod razine mora. Kupanje na mrtvom moru koje je 10 puta slanije od našeg mora je
doista drugačije od kupanja na koje smo mi naučeni. U Mrtvo more se ulazi lagano i oprezno, skakanje i močenje glave se ne
preporučuje zbog velike koncentracije soli koja nadražuje oči. Zbog istog se razloga ne smije čak ni prskati s vodom, a ni
plivanje nije jednostavno. Najbolje i najlakše je jednostavno ležati i plutati na vodi, što je moguće bez i najmanjeg napora.
Upravo mogućnost “izležavanja” čini ovo more posebnim. Osim toga priobalno područje i dno Mrtvog mora su pokriveni
pijeskom, odnosno muljem (neki ga nazivaju i blatom) koje navodno zbog specifičnog kemijskog sastava ima ljekovite
osobine. Iz istog razloga je jedna od najomiljenih zanimacija kupača mazanje ljekovitim blatom po cijelom tijelu, pa čak i po
glavi.
Kako se plaža “Kalia beach” nalazi u Palestini i kako je toga dana bio jedan od najznačajnijih islamskih praznika Kurban-
bajram, velika većina kupača i posjetitelja plaže su bili Palestinci. Zbog različitih stilova odijevanja, pogotovo ženskih
posjetitelja plaže, naša grupa je privlačila njihove poglede, a i oni naše. To se posebno ispoljavalo za vrijeme kupanja u moru i
tuširanja. Palestinci su nas radoznalo posmatrali, pitali odakle smo, zanimalo ih je kako se zovemo, ali unatoč njihovoj
otvorenosti i direktnosti sve je ostalo u normalnim i sasvim prihvatljivim granicama ljudskog ophođenja.
Nakon popodnevnog kupanja na Mrtvom moru krenuli smo natrag prema Jeruzalemu. Negdje na polovici puta skrenuli smo na
usku i krivudavu cestu prema Wadi Qeltu i samostanu sv. Juraja (St. George) koji se nalaze u Judejskoj pustinji u Palestinskom
području. Samostan sv. Juraja, do kojeg se može doći samo pješke, je gotovo uklesan u okomitu liticu sjeverne strane jedne
stijene koja se obrušava prema Wadi Qeltu (fotografija na vrhu stranice), u ovo doba suhom koritu (Wadi) rijeke Qelt.
Samostan je napravljen u 5. stoljeću, a danas njim upravljaju svećenici grčko-pravoslavne crkve.
Kao i na svim ostalim postajama našeg hodočašća, tako i ovdje, usred pustinje, nismo mogli izaći iz autobusa, a da ne
susretnemo barem jednog trgovaca koji u svojoj ponudi ima „sve i svašta“. Ovdje nas je dočekao jedan Beduin koji nam je
nudio ogrlice od kamena. Iako smo mi “nezainteresirano” prošli kraj njega i krenuli pješke prema samostanu sv. Juraja, on je
ne odustajući od potencijalnih kupaca krenuo za nama i sustigao nas na odredištu našeg kratkog pješačenja. Početna
nezainteresiranost za njegovu robu ubrzo se pretvorila u veliko zanimanje, tako da su na kraju opet svi bili zadovoljni - i
Beduin s utrškom i mi s izgledom i kvalitetom povoljno kupljene robe.
Posjeta Wadi Qeltu i samostanu sv. Juraja ujedno je bila i zadnja postaja sedmog dana našeg hodočašća. Nakon bogato
ispunjenog dana vratili smo se autobusom u naš hotel u Jeruzalem.
Hrvatska Katolička Misjia ZUG - 5. Hodočašće u Izrael 30.09. - 08.10.2014. godine
Hrvatska Katolička Misija ZUG
Hodočašće u Izrael 30.09. - 08.10.2014.